Decje dobrotvorno drustvo Desa - Zavestanja Stefana Nemanje

Narod nije jato ptica ni stado koje se seli s juga na sjever i sa sjevera na jug, pa sleti na zemlju da se nazoblje zrnja ili se zaustavi samo da se napase i napije vode.

Ljudske horde koje se još uvijek tako kreću kroz prostranstva nisu narod. One postaju narod tek onda kada se zaustave i zaposjednu polja i šume, rijeke i jezera, mora i obale.

Srbijom i sad prohode narodi s jednoga kraja svijeta na drugi. Avari i Huni, Pečenezi i Kumani, i s njima čitavi dijelovi drugih naroda protutnjali su ovim zemljama kao strašne bujice. Ali, čedo moje, te bujice nikada nisu postale rijeke. Iza njih su ostajali samo tragovi razaranja.

Rađali su se na jednom kraju svijeta, a umirali na drugom kraju svijeta. Oni nikada sa istog izvora nisu vodu pili. Nikada nisu zanoćili gdje su danjivali. Nikada nisu zimovali gdje su ljetovali.

Od zemlje u koju su zalazili njihovi su bili samo putevi. Polja i šume, rijeke i planine, sela i gradovi pripadali su onima koji su na njima živjeli prije njihovog dolaska i onima koji su preživjeli poslije njihovog odlaska.

Čedo moje, te horde postaju narod kad se na istoj zemlji počnu rađati i umirati i kad na istoj zemlji počnu sijati i saditi pa brati i žnjeti, a ne samo sa tuđe zemlje tuđe plodove otimati.

Zapiši to čedo moje, za pamćenje ovome narodu kojemu su u sudbini i krvi putevi i seobe.

Zapiši, sine moj, zemlja, kao i žena, pripada onome ko u nju sjeme ostavlja, oplodi je i kome rađa. I zapiši, čedo moje ovako: zemlja se ne može, kao žena, oteti i ponijeti sa sobom na put. Ako hoćeš da zemlja ostane tvoja, moraš na njoj biti i ostati.

Narodi koji zađu u neku zemlju da je opljačkaju, popale i razruše nisu njeni gospodari. Mi smo davno ušli u ove zemlje da ih nastanimo, obradimo i zagospodarimo njima.

Čedo moje, stotine godina smo već tu, a još se u nama nije smirio lutalački nagon. Ima nas svuda. Kipi i preliva se ovaj narod i otiče na sve strane kao mlado vino.

Bojim se ponekada, čedo moje, rasućemo se u druge, čvrste i stojeće narode, razlićemo se kao voda niz planinu u tuđe rijeke i nestati u njima kao da nas nikada nije bilo.

Ako narod ima majku, onda mu je majka zemlja na kojoj živi. Ona nas uvijek iznova rađa i hrani. Zemlja je vječna rodilja naroda.

Čuvajte je i ljubite, čedo moje. Ljubite joj ne samo polja i planine, i rijeke i more njeno, nego svaku njenu stopu i svaku grudu. Morate znati, čedo moje milo, da je u toj grudi što može da stane na dlan sva zemlja. Zato uzmite svoju zemlju na dlanove i ne ispuštajte je nikada i ni za šta iz svojih ruku, jer ste sa tom grudom zemlje u ruci narod, a bez te grude, praznih šaka, samo skitnice među narodima.

Krv novorođenog djeteta stara je hiljade godina. Djetešce je mlado, a krv u njemu je ona stara krv koja je proticala u žilama njegovih predaka još prije hiljade godina.

Ljudi se rađaju pa nestaju, a krv ostaje. Ona se pretače iz jednoga u drugoga čovjeka.

I moja krv, čedo moje milo, teče u tvojim žilama. I da ti nisi naumio ići kroz život i vrijeme ne tjelesnim i krvnim strujama, nego na duhovnim krilima, i tvoja bi krv potekla u tvojoj djeci. Ali ti imaš svoja velja duhovna čeda i ona će tebe nositi u duboke vijekove i daleka vremena.

Čedo moje milo, kao što velika rijeka teče kroz klisure u polja, tako kroz vremena teče krv i pretače se iz naraštaja u naraštaj i iz vijeka u vijek.

šta je onda čovjek nego mali sud u kome se vječna i sveta krv prenosi s pokoljenja na pokoljenje.

Zato krv ne pripada čovjeku nego narodu. I ne lije se nikad za jednoga nego za narod. I zato dođe vrijeme kad se ne pita ko si i kakav si, nego čije si krvi: ili srpske ili ugarske, ili grčke ili avarske. U to strašno vrijeme kad zamuknu svi jezici, krv progovori jezikom svih predaka. I ne pita se ko si i kakav si, nego čije si krvi sobom zaitio.

Čeda moja, po krvi mojoj i duhu mojemu, neka u vama nikada ne bude mrzosti na tuđu krv, nekmoli na krv bratsku. Krv čelovječeska je sveta i u svima nama teče iz jednog istočnika. Svima nam je od Boga dana i praoca našega Adama.

Ničiju krv ne prolivajte zato što je iz tuđega plemena ili naroda. Ali, čedo moje, ljuto branite krv svoju ibo u njoj jest krv predaka naših.

Oni koji ne znaju za svoje grobove i kosti nikada neće postati narod. Oni su sličniji vukovima i lisicama, koji ne znaju za svoja groblja.

A groblja su, čedo moje, tiha seoca u kojima još uvijek borave pod zemljom naši pokojnici. Grobovi su tihe postelje u kojima zauvijek spavaju, u miru neprobudnom, tijela naših predaka.

Narod ne čine samo oni živi na zemlji, što po njoj hode i tvore, nego i svi mrtvi, svaki na broju koji u njoj počiva. Jer bez onoga pod zemljom, čedo moje milo, onoga najneznatnijeg i bezimenog, ne bi bilo ovoga na zemlji, sada znatnog i imenitog.

Livadu ne čini jedan otkos, niti može uništiti jedna kosidba. što je za livadu jedan otkos, to je za narod jedna bitka ili morija.

Narod niče u talasima i pada u otkosima smrti kao trava, ali opet prorasta sve gušće zemlju i buja u novim naraštajima.

Zapamti, čedo moje, naša groblja su najsvjetliji biljezi našeg naroda i najsvetiji graničnici naše domovine.

Ako ti niko živ ne može kazati dokle dopire tvoja zemlja i tvoja baština, potraži kosti i grobove, i mrtvi će ti istinu kazati.

Ima nešto što se na zemlji ne može, a čovjek i narod ne mogu bez toga, ili ako mogu, čedo moje, to nisu ljudi niti je to narod.

Ima nešto, čedo moje, što se na njivi ne može uzorati, u kovačnici iskovati, u šumi razlistati, ni u snu sniti, ni jezikom izreći, ni mišlju doseći, ni mačem ubiti, ni u priči ispričati.

Ali svaki čovjek nad svojom glavom ima svoje nebo, i svaki narod nad sobom ima svoje nebo. Tamo im je sve što im nije na zemlji.

Tamo im je, čedo moje, baš ono što na njivi ne raste, što se u kovačnici ne kuje, u šumi ne lista, u vatri ne gori, u snu ne sniva, jezikom ne izgovara, mišlju ne dosiže, mačem ne ubija, pričom ne priča.

Zaista, tamo im je sve što nije na zemlji. Tamo je sve to moguće. Ali, čedo moje, ne zna to svako i ne vide to svi.

Može to samo prorok i tajnovidac, neboznanac i zvjezdoznanac, visokovidac, dubokovidac i dalekovidac.

I može to nebogledac i nebotvorac, neboteča i nebohodac, i još neboslov i neboslovac, pa neboljub i neboljubac, i opet neboplovni neboplovac i neborodni neborodac. Još tu dođu svi drugi neboljubni i neboletni, nebodarni i neboprimni, nebozvani i nebojavni, i svi oni duhovnjaci i čudaci, i junaci i mudraci, i ludaci, mučenici i sretnici, nebotvorni čarobnjaci, KOJI ZNAJU I UMIJU DA UZNESU ZEMLJU DO NEBA, VOZNESUT ZEMLJU DO NEBES, I KOJI IMAJU MOĆI DA SPUSTE NEBO NA ZEMLJU.

I zapamti, čedo moje, da je čovjekovo tijelo na zemlji, a njegova duša vije se nebom. Tako i tijelo naroda boravi na zemlji, a duša naroda obitava na nebu.

Samo narod koji nema dušu nema ni svoga neba. Nebo nije prazno. Bezdan. Kome je nebo prazno, taj nema duše.

Zato ti kažem, čedo moje milo, nema naroda dok ne zadobije svoje carstvo na zemlji, CARSTVIE ZEMALJSKOE, i nema naroda ako ne zadobije svoje nebo i svoje carstvo nebesko, CARSTVIE NEBESKOE.

A pojave se ljudi, ili se rode, koji odmah ZNAJU TVORITI NEBESKE STVARI NA ZEMLJI I ZEMALJSKE STVARI UZDIZATI DO NEBA. Oni pripadaju nebu. Ti nebesnici i zvjezdari odlaze u nebo i među zvijezde. Koliko ih je tamo, treba pogledati u vedru noć kad nebo ozvjezda.

Zato ti kažem, čedo moje milo, ne čine narod samo oni što žive na zemlji, nego i oni u zemlji i oni u nebu.

Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Riječ se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu?

Ne uzimajte tuđu riječ u svoja usta. Uzmeš li tuđu riječ, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje, nego najmanju i najnenznatniju riječ svoga jezika.

Zemlje i države ne osvajaju se samo mačevima nego i jezicima. Znaj da te je neprijatelj onoliko osvojio i pokorio koliko ti je riječi potrao i svojih poturio.

Postoji, čedo moje, bolest koja napada jezik kao zaraza tijelo. Pamtim ja takve zaraze i morije jezika. Biva to najčešće na rubovima naroda, na dodirima jednog naroda sa drugim, tamo gdje se jezik jednog naroda tare o jezik drugog naroda.

Dva naroda, milo moje, mogu se biti i mogu se miriti. Dva jezika nikada se pomiriti ne mogu. Dva naroda mogu živjeti u najvećem miru i ljubavi, ali njihovi jezici mogu samo ratovati. Kad god se dva jezika susretnu i izmiješaju, oni su kao dvije vojske u bici na život i smrt. Dok se god u toj bici čuje jedan i drugi jezik, borba je ravnopravna, kad počinje da se bolje i više čuje jedan od njih, taj će prevladati. Najposlije se čuje samo jedan. Bitka je završena. Nestao je jedan jezik, nestao je jedan narod.

Znaj, čedo moje, da ta bitka između jezika ne traje dan-dva, kao bitka među vojskama, niti godinu-dvije, kao rat među narodima, nego vijek ili dva, a to je za jezik isto tako mala mjera vremena kao za čovjeka tren ili dva. Zato je čedo moje bolje izgubiti sve bitke i ratove nego izgubiti jezik. Poslije izgubljenog jezika nema naroda.

Čovjek nauči svoj jezik za godinu dana. Ne zaboravlja ga dok je živ. Narod ga ne zaboravlja dok postoji. Tuđi jezik čovjek nauči isto za godinu dana. Toliko mu je potrebno da se odreče svoga jezika i prihvati tuđi. Čedo moje milo, to je ta zaraza i pogibija jezika, kad jedan po jedan čovjek počinje da se odriče svoga jezika i prihvati tuđi, bilo što mu je to volja bilo da to mora.

I ja sam, čedo moje, u mojim vojnama upotrebljavao jezik kao najopasnije oružje. Puštao sam i ja zaraze i morije na njihove jezike ispred mojih polkova. Za vrijeme opsada i dugo poslije toga slao sam čobane, seljane, zanatlije i skitnice da preplave njihove gradove i sela kao sluge, robovi, trgovci, razbojnici, bludnici i bludnice. Moji polkovodci i polkovi dolazili su na napola osvojene zemlje i gradove. Više sam krajeva osvojio jezikom nego mačem.

Čuvajte se, čedo moje, inojezičnika. Dođu neprimjetno, ne znaš kad i kako. Klanjaju ti se i sklanjaju ti se na svakom koraku. I zato što ne znaju tvoj jezik ulaguju ti se i umiljavaju kako to rade psi. Nikad im ne znaš šta ti misle, niti možeš znati, jer obično šute. Oni prvi koji dolaze da izvide kako je, dojave drugima, i eto ti ih, preko noći domile u neprekidnim redovima kao mravi kad nađu hranu. Jednoga dana tako osvaneš opkoljen gomilom inojezičnika sa svih strana.

Tada doznaješ kasno da nisu mutavi i da imaju jezik i pjesme, i svoja kola i običaje. Postaju sve bučniji i zaglušniji. Sada više ne mole niti prose, nego traže i otimaju. A ti ostaješ na svome, ali u tuđoj zemlji. Nema ti druge nego da ih tjeraš ili da bježiš, što ti se čini mogućnijim.

Na zemlju koju tako osvoje inojezičnici ne treba slati vojsku. Njihova vojska tu dolazi da uzme ono što je jezik osvojio.

Jezik je čedo moje, tvrđi od svakog bedema. Kada ti neprijatelj provali sve bedeme i tvrđave, ti ne očajavaj, nego gledaj i slušaj šta je sa jezikom. Ako je jezik ostao nedirnut, ne boj se. Pošalji uhode i trgovce neka duboko zađu po selima i gradovima i neka slušaju. Tamo gdje odzvanja naša riječ, gdje se još glagolja i gdje se još, kao stari zlatnik, obrće naša riječ, znaj, čedo moje, da je to još naša država bez obzira ko u njoj vlada. Carevi se smjenjuju, države propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju, pa će se tako osvojeni dio zemlje i naroda opet kad-tad vratiti svojoj jezičkoj matici i svome matičnom narodu.

Zapamti, čedo moje, da svako osvajanje i otcjepljenje nije toliko opasno za narod koliko je štetno za naraštaj. To može štetiti samo jednom naraštaju, a ne narodu. Narod je, čedo moje, trajniji od naraštaja i od svake države. Kad-tad narod će se spojiti kao voda čim puknu brane koje ga razdvajaju. A jezik, čedo moje, jezik je ta voda, uvijek ista s obje strane brane, koja će kao tiha i moćna sila koja bregove roni opet spojiti narod u jedno otačastvo i jednu državu.

Kad čovjek zida kuću ne zida je za sebe, nego za svoju djecu i unučad. Tako nastaje porodica i domaćinstvo.

Kad vladar zida crkvu, ne zida je za sebe, ni za svoje sinove, ni unučad, nego za narod koji će je kroz vjekove pohoditi. Tako se stvara država.

A crkva je čedo moje, velika korablja, lađa koja plovi prema dubokim i dalekim nama neznanim vremenima i ljudima. U koji god vijek doplovi, dovešće i nas i pokazati nas našim još nerođenim potomcima.

Sretan sam i miran, čedo moje što je sada moja Studenica, zaplovila prema vjekovima.

U opštem potopu vremena samo su takve korablje, poput Nojeve lađe, kadre da nas spase najvećeg od svih ponora, od zaborava. A mi ćemo, čedo moje, koji sagradismo crkve, biti u njima vremeplovci na tim velikim korabljama.

Az Nemanja sin Zavide i az Stefan župan velji i az Simeon monah plačem i žalim za onim divnim ljudima čiji smo potomci a koji nisu mogli na svojim trošnim građevinama doploviti do naših dana. Njihove kolibe i bajte bile su trošnije od njih samih i nisu ih mogle donijeti do naših dana. Njihove divovske likove naziremo samo kroz nejasne obrise priče i pjesme.

A mi smo uzidani u svoje crkve tvrde građe, kadre da odole strašnim udarima vremena. Sve sam kamen i mramor, najtvrđe što postoji na svijetu. Uzidali smo sebe u svoje crkve, ispisali svoju vjeru i živopisali svoje likove u njima.

Naši daleki potomci prepoznaće nas u Studenici Znaće ko smo i kakvi smo. I, čedo moje, biće ponosni što nas imaju, pouzdano znam da hoće. Ponosiće se što su pleme nemanjićko.

Čedo moje, kad sam naumio da gradim Studenicu, imao si samo osam ljeta. Pitao sam protomajstora koliko mu je potrebno ljeta da sagradi crkvu.

- Ljudi za sedam dana, vrijeme za sedam vjekova, veliki župane. Ali ni poslije sedam dana, ni poslije sedam vjekova Studenica ti neće nestati jer ću je graditi tako da bude veličanstvena i prelijepa. Nagledao sam se, veliki župane, mnogo ljepših i veličanstvenijih ruševina nego što su građevine koje su tek završene.

Eto, čedo moje, gradite za danas, gradite za sutra, ali gradite i za vjekove. Kad se gradi za narod, onda to što se gradi mora biti trajno i jako kao sam narod.

Jedan narod može biti u više država, i jedna država može imati više naroda.

A sada, čuj me, čedo moje, dobro me čuj. Jedan narod, jedna država, to je moj naum bio i ostaje, i ja vam ga predajem u zavjet svima, od sada pa dovijeka.

Slaveni su svojim mnoštvom pritisli zemlju od sjevernih do južnih mora. Mogli su biti najveće carstvo na zemlji i najveći narod pod nebom. Ali oni su bili i ostali još uvijek samo mnoštvo u tuđim državama.

Svako se naše pleme bije da stvori svoju državu. Veliki slavenski narod rasitnio se u male narode i još manje državice. A mala država na svijetu je isto što i mala riba u moru i služi da je velika proguta.

Srbija je, čedo moje, bila premala država u ustima velike Vizantije. Uvijek je virila iz utrobe velikih država. Čim nas je koja od tih grabljivica ispustila ili smo se sami iskoprcali, odmah nas je druga zgrabila.

A najveća nam je nevolja bila što bi svako na svom brijegu i svako u svojoj dolini od svoga vlastelinstva hotio praviti svoje carstvo.

A ja sam, čedo moje, uz sve to odlučio da stvorim državu svih Srba, i stvorio sam je. Nisam stvorio ni kraljevstvo, ni carstvo. To vama ostavljam. Ima nas Srba dovoljno i za kraljevstvo i za carstvo. Ja sam stvorio veliku županiju pred kojom su se zaustavljala i uzmicala velika i mala carstva i kraljevstva.

U mojoj državi ne može više svako selo sanjati da postane carevina. Sada, čedo moje, imamo svoju državicu, potvrđenu vlastitom silom i zlatopečatnim carskim i kraljevskim poveljama.

Čuvajte je, širite i jačajte. Imate gdje da je širite i imate s kim da je jačate. Svuda oko vas, u tuđim državama, žive naši istokrvni i istojezični suplemenici.

Nas Srba više je izvan države nego što nas je u našoj državi. To znači, čedo moje, da je ova moja država, samo početak, načalo. To je kao kad počne porođaj pa se pomoli samo djetinja glavica.

Čedo moje, pokrenu se iskonski naponi i trudovi u ženi, i pojavi se glavica, pa dio po dio tijela. Tako se rađa čovjek. ROŽDAETSJA ČELOVEK!

Pokrenu se iskonski nagoni mnogih naraštaja i plemena iste krvi i jezika i počnu se okupljati u jednoj državi. Tako se rađa narod. NAROD ROŽDAETSJA!

Bliži se kraj, čedo moje, života mojega, a ja mogu objaviti najradosniju vijest: rađa se veliko čedo moje Srbija!

Svuda je to tako. Umre car, dođe drugi, njega ubije treći, trećega svrgne četvrti, dok petoga ne svrgne šesti i tako ide redom dok je careva i carstva.

Najgore je kad nema ni carstva ni cara, ni kraljevstva ni kralja, ni vlasti ni vladara, nego samo pust i raspušten narod, kakav je naš, spreman da svakoga olako prihvati za cara i gospodara i da ga još lakše zbaci i odreče ga se kao gubavca.

Ja sam, čedo moje, imao sreću i nesreću da vladam Srbijom. Najviše što sam mogao postići to je da budem veliki župan, megaloiupanos, a to je često bilo, u suštini, biti samo veliki sluga velikih careva.

Tuđi carevi i kraljevi ne dadoše nam da osnujemo svoje kraljevstvo i carstvo. Najveća milost careva počinjala je i završavala se time da meni, velikom županu, daju da vladam ovim narodom, s kojim oni sami ne mogu izići na kraj, jer nas nikada ne mogu ni pokoriti ni priznati nas za sebi ravne.

Treba im neko ko će umjesto njih da se bakće sa ovim pustim i vrletnim narodom, da im kupi vojsku za ratove, ubire poreze i da ih kao veliki neprobojni živi zid čuva od drugih naroda na granicama carstva.

Dok to činimo, dobri smo, možemo biti i veliki župani. Pomislimo li na sebe i svoju državu, eto ih sa velikom vojskom da nas kazne i pokažu nam ko je gospodar a ko sluga u našoj rođenoj zemlji.

A kada krenu u pohod na Srbiju, više računaju na naše vojskovođe nego na svoje. Ispred svoje vojske šalju glasnike da objave kako će car srušiti velikog župana, a na njegovo mjesto postaviti onoga vojskovođu srpskog ili kneza koji mu najviše pomogne.

Srpski polkovi prelaze tada, jedan po jedan, na stranu carevu, a veliki župan bježi sa malo pristalica u najdublje šume i pećine, ili traži zaštitu kojeg drugog cara.

Srpskog vladara ne prizna niko, ni car ni kralj, ni papa ni patrijarh, ni tuđinac ni brat, pa ni posljednji opančar. U Dioklitiji je bio baš jedan ubogi opančar Blaž. Ni taj siromašni opančar nije me priznavao. Dojadilo opančaru šilo i oputa pa se odmetne u šume i na drumove i nakupi dosta družine, sve istih kao on. Naumio Blaž opančar da se okruni i zavlada ne samo šumom i drumom nego i cijelom državom.

Čedo moje, kad to naumi opančar, kako neće knez i vojvoda. Na kraju sve je ostajalo kako je i bilo, samo je šilo ostalo bez opančara, kneževine bez knezova, a vojske bez svojih vojvoda. Bog i svi sveci su mi pomagali.

Čedo moje, šta je drugo naša istorija nego neprekidno postavljanje i svrgavanje vladara, bezbroj pokušaja da se uspostavi vlast i država.

Kad sam se rodio, imao sam sve, a dobio ime Nemanja, onaj koji ništa nema. Drugo mi je ime Stefan, onaj koji nosi vijenac, Stefanos, ovjenčani, a na moju glavu nije pao ni vijenac ni kruna. Sada sam Simeon monah, a od sveg imanja ostalo mi ovo oronulo tijelo, a od vlasti gola duša. Sad ovo tijelo predajem zemlji po kojoj je hodilo, a dušu svoju griješnu prepuštam tebi, čedo moje, da je molitvama svojim očistiš od grijehova pred sudijom nebeskim.

Narod koji nema svoje knjige i svoga pisma, svojih knjigopisaca i svojih knjigoljubaca ne može se nazvati narodom.

Izgovori, čedo moje, našu najveću riječ, izgovori SRB, pa mi reci koliko ti u ušima traje. Tren. Izgovorena riječ traje dok se izgovara, pa nestaje kao dah iz grudi koji ju je proizveo.

Reci AZ, BUKI, VJEDI, GLAGOL, i sve će te riječi odletjeti kao ptice u jatu čim ih izgovoriš. A napiši ih na kamenu, drvetu, na koži jelenjoj ili na trošnome listu papirusa i uvijek ćeš ih naći tu gdje si ih ostavio.

Napisana riječ traje duže od usta koja su je izgovorila, i grla iz kojeg je doviknuta, i ušiju koje su je čule. Traje vječno. Kad je za hiljadu godina pronađu nijemu na papiru ili koži, prozboriće. I ja sam, sine moj, vidio i čatio knjige starostavne, pisane prije hiljadu godina. I sam čitaš knjige izašle iz glava koje su davno postale prah ili, su se odavno pretvorile u šuplje lobanje.

Sada pipamo po mraku prošlosti i tražimo u dalekoj istoriji nešto o nama Srbima i ne nalazimo nikakvog traga ni glasa o nama. Kao da nas nije bilo. A bili smo i tada. Jer da nismo bili tada, ne bi nas bilo ni sada. I mi Srbi smo Adamova djeca. Bilo nas je, ali nismo zapisani. Samo zapisani narodi ulaze u istoriju.

Kažem ti, milo moje, govorenje je razgovor sa trenom. Pisanje je razgovor sa vijekovima, i mi moramo započeti naš veliki razgovor sa našim potomcima u vijeke vjekova, VO VJEKI VJEKOV, sine moj.

Slovo je čudno sjeme. Pismena su najbolje zrnje sjemeno svakoga naroda. Klija sa papira poslije hiljadu godina i rascvjetava se u glas i riječ, u sliku i priču, u misao i čuvstvo, i u davne srca otkucaje.

Čedo moje milo, ono što narod ne može mačem ni plugom, može knjigom i pisalom. Pisalo od suve trske ili od lakoga pera ostavlja dublje brazde od rala i motike.

Narod koji nema svoje knjigopisce i knjigovijedce nema svoje povijesti u prošlosti ni života u budućnosti. Mi smo ponekad bivali zapisivani tuđom rukom u tuđim knjigama i tuđim pismom. A pero u tuđoj ruci, sine, opasnije je od mača. Postaćemo narod kad se svojom rukom zapišemo u svojim knjigama i svojim jezikom i pismom.

Dobar književnik više vrijedi nego tri ljute vojvode i tri velika grada. Dobar vojvoda može osvojiti svaki grad, a drugi ga može preoteti. Knjigu niko ne može pokoriti, a mnoge zemlje i gradove sačuvala je knjiga među svojim tvrdim koricama.

Čedo moje, ruka ti je vična i vješta peru i hartiji. Bog te je obdario i odredio da nas ti prvi čitko zapišeš u knjige. Zapiši nas u knjigu naroda na ovome svijetu da se zauvijek zna da smo bili, da jesmo i da će nas biti.

Svaka ptica svojim glasom pjeva. I svaki narod ima svoj glas i svoju pjesmu po kojoj se poznaje.

Kad sretneš stranca, ne pitaj nikada ko je i odakle je. Pusti ga da zapjeva ili zasvira i sve će ti se samo kazati. Odmah ćeš znati da li je Bugarin ili Grk, da li je došao iz ravne Ungarije ili iz prekomorskih zemalja. Ako mu jezik ne možeš razaznati, njegovo pjevanje i sviranje uvijek ćeš razumjeti. Gusle i diple, trube i tambure, svirale i citre govore sve jezike svijeta.

Ali kao što ptica nikad ne iznevjeri svoj pjev, tako ni nijedan narod ne može pjevati tuđim glasom i tuđu pjesmu. šta bi, čedo moje, bilo da slavuj zagrakće, a lastavica zapućpuriče? Ne bi to bilo prirodno niti Bogu ugodno. Neka uvijek orao klikće, ćuk ćuče, a svaki narod neka pjeva svoju pjesmu svojim glasom.

Nije zlo, čedo moje, čuti i znati tuđu pjesmu. Zlo je zaboraviti i ne znati svoju. Teško onome ko svoju pjesmu ne pjeva.

U malešnoj svirali, ne većoj od djetinjega prstića, možeš ponijeti cijelu Srbiju. Naši polkovi, karavni i brodovi nosili su je od Hispanije do Persije. U sred Carigrada, kad god sam htio doznati ima li kojeg Srbina na Bazaru, slao sam svirca da iz male svirale pusti našu svirku. I, gle čuda, ona je privlačila svakoga Srbina koji se tu u tuđini zatekao. Prepoznali su svoju pjesmu u vašarskoj vrevi i prilazili joj kao omađijani.

KRILA BOG NE DADE ČELOVJEKU NO ANGELU. Umjesto krila Bog je čovjeku dao pjesmu da na njoj LETJETI MOŽET JAKO ANGEL. Ako je išta u čovjeku anđeosko i božansko, onda je to pjesma.

Tijelo čovjekovo zemlji teži, a duša i pjesma nebu u visine. Pjesma se uzdiže iznad TJELESNAGO SOSTAVA ČELOVJEČESKAGO.

Sve što se običnom riječju i pričom ne može iskazati, staje u pjesmu i svirku. Zato se pjevanje i sviranje nikada ne može riječima ispričati. Pjesmu možeš samo čuti i osjetiti onim svojim duhovnim čestima iz kojih je i sama pjesma sastavljena.

Poput proljetnog vjetra pjesma leti visoko nad zemljom i lebdi nad vodama. Ona je krilati duh i duša čovjekova i narodna.

Nevidljivo treperenje pjesme prolazi kroz sve zidove i bedeme. Tvrđave za nju ne postoje. Prolazi kroz ključaonice dveri i okana zatvorenih. Slušao sam pjesmu kako nevidljiva izlazi iz tvrdih tamnica pored budnih stražara. I sam sam je često iz tamnice puštao u slobodu.

Čedo moje, Srbija je tamo dokle god dopire naša pjesma i svirka. I zapamti da je ta vazdušasta struja pjesme iz svirale najtvrđa granica naroda i države. Tvrđave i gradovi od kamena osvajaju se i ruše i lako zarastaju u trave i žbunje, kuće i dvorci se pretvaraju u pepeo. Jedina nerazrušiva granica i tvrđava narodna je pjesma i svirka. Čuješ je, a ne vidiš je. Postoji, a nevidljiva je. Neopipljiva je kao duše. Mačevima je ne možeš isjeći, strijelom je ne možeš pogoditi, kopljima je ne možeš probosti. Oganj je ne može sagoriti, voda je ne može potopiti.

Zato ljubite, čedo moje, svoju pjesmu i svirku kao dušu svoju. I pazite dobro da vam pred kućom nikad ne zasvira tuđa pjesma i zaigra tuđe kolo.

Čuvajte, čedo moje, srpska imena. I po njima se naš narod poznaje među drugim narodima. Imena naših otaca i matera, naše braće i sestara i naša rođena imena, Rastko sine, sveta su koliko i ova svetačka koja sada nosimo.

Sveštenici tuđi, i grčki i latinski, rado bi nam tuđinska imena ponadijevali. Rado bi nam zatrijeli svako ime srpsko i svako sjeme srpsko.

Bojim se da onda više ne bi bilo Srba. A vjera naša nije da uništi Srbe, Srbiju i sve što je srpsko, nego da ih ukrijepi. Prelijepa su srpska imena.

Uzmi čedo moje, bilo kakvo srpsko ime. Uzmi, evo, Dobrašina. Pa šta fali našemu Dobrašinu? Ima u tom imenu, u Dobrašinu, mnogo dobra i nešto više od dobra, jer da nije tako, bio bi prosto Dobro. Tako i naše ime Dobrilo, ne znači samo da je dobar nego i da druge dobri i prodobrava. šta bi mi, čedo moje bez našeg Dobre i Dobraša, Dobrašina i Dobreše, Dobrice i Dobrihne, Dobrila i Dobromila, Dobrimira i Dobrinka, Dobriše i Dobrivoja, Dobroja i Dobroje, Dobrohvala i Dobroljuba, Dobromira i Dobronje, Dobroslava i Dobrote? Narod koji ima toliko dobrote u svojim imenima može biti samo Božiji narod. Imenima svojim oni čuvaju dobrotu, žude za njom i pronose je svijetom. Ne smijemo im oduzimati tu dobrotu, u dušu ih dirati. U imenima je duša narodna.

Ne kažem ja, čedo moje, da ne valja i našem narodu davati sveta imena. Valja, ali ne svima i ne silom. Polako i pomalo, kao što se kvasac i so u hljeb meće da hljeb nabuja i bude ukusniji. Ni hljeb u kojemu je previše soli i kvasca nije za jelo.

Mi smo, čedo moje, otpočeli veliku vojnu za vjeru i za Srbiju. A u toj vojni mi ne smijemo dobiti vjeru i izgubiti Srbiju.

Bože, šta činimo? Oduzimamo ovome narodu njegovu staru vjeru, uništavamo njihova svetilišta i stare bogove. Zabranjujemo njihove stare obrede i običaje. Dušu mu prevrćemo. Evo sad počeli smo da mu imena zamjenjujemo tuđim iako svetim imenima. Bože, hoće li išta ostati od ovoga naroda? Hoće li ga biti kad sve posvršavamo što smo naumili? Hoćemo li iza sebe ostaviti samo pustoš i ruševine? A rušiti moramo, rušiti i uništavati da bismo mogli stvarati. O Bože, daj nam da što više stvorimo, a da što manje uništimo i srušimo.

Ne dirajmo im u imena. Nevina su im i prelijepa. Dodajmo im pokoje sveto ime i biće dosta i Bogu i narodu. Zašto da im dajemo tuđa i nevoljena imena, za koja oni ne znaju ko ih je i zašto nosio. Ne oduzimajmo im ono što im je najmilije i najljepše, što im je ljubav smišljala i u imena stavljala. U tim imenima im je tajna života, ljubavi i sreće. Smislili su najljepša imena na svijetu, prelijepa zvukom i bogata smislom. Bilo bi odveć tužno kad u ovoj zemlji ne bi više bilo Držislava, Vojislava i Vladimira. Ko bi nam državu stvarao, državu branio i državom vladao? šta ćemo dobiti kad nam proste čobanice i sebarke postanu Anastazije, Teodore, Simonide, Veronike i Magdalene ili neke druge svetice i carice? Hoće li biti bolje od naših Milica, Danica, Cvijeta ili Tankosava? Koliko radovanja ima u Radojki i Radovanu, miline u Milinki i Milunu, slave u Slavni i Slavoljubu, tišine u Tijani i Tihomiru? Bujne li kose u Kosari, milja li u Miljani i Miljanu, mirisa u Ljubici i Miomiru, duše u Dušanu i Dušici. Zlatko i Zlata zlatom nas pozlaćuju, Srebrenka nas srebrom srebrila. Ko bi nas branio da nemamo toliko Branislava. Ko bi od nas zlo odgonio da nam nije Zlogonje. Bilje ne bi se zvalo biljem da nije Biljane. Za blagost ne bismo znali da nije Blaža, Blagoja i Blaženke. Ko bi nam nježnost čuvao da nije Grube, Grubiše i Grubana. Mir nam ne bi imao ko ljubiti da nam nije Miroljuba i Miroslava. Najljepša pjesmarica mogla bi se ispjevati od naših imena, u nisku bi se kao biseri mogla ovako nizati naša imena! A šta mi činimo?

Zato dobro zapamti, čedo moje milo: nikada nećemo biti veći hristjani ako manje budemo Srbi.

Ja se divim silnoj moći našega naroda da sve učini sličnim sebi, da sve posrbi. Vidiš li šta se dešava: mi bismo da pohrišćanimo Srbe, a oni posrbe hrišćanstvo. Ni jedan narod na svijetu nije samo primio i dobio hrišćanstvo. Svaki narod i daje nešto hrišćanstvu. I srpski narod ima šta da daje hrišćanstvu. A kad mu dade, hrišćanstvo više ne može da mu bude tuđe, nego njegovo. I što mu više daje, i što više od njega kroz svoju dušu prima, to ovaj narod sve više postaje hrišćanski. Ja više volim posrbljenog hrišćanina nego hristijaniziranog Srbina, jer je na svijetu mnogo hrišćana, a jedan je Srbin. Mnogi bi sa istoka i sa zapada da nas kroz hrišćanstvo posvoje i unište, a na nama je, čedo moje, da u hrišćanstvu opstanemo i svoji ostanemo. U tom je smisao naše vjere.